JUPITER I VENERA

Shvatanje konjunkcije nebeskih tela je oduvek podrazumevalo neku famoznu atmosferu. Radilo se tu prvenstveno o astrolozima koji su u svemu nalazili razlog da dignu paniku i pritom dobro zarade; a nekad je i narod sam paničio oko stvari koje nije razumeo. Ovo je naročito bilo karakteristično za pojave kometa (naročito velikih, otprilike po jedna na svakih sto godina) ali i drugih pojava. A najlakše i najbrže paničiti je bilo ako primetite konjunkciju - to se dešava veoma često a i lako se uočava.

Njaprostije objašnjenje konjunkcije je da je to kad se dva ili više nebeskih tela poređaju u jednoj liniji, jedno iza drugog. Pomračenje Sunca bi bilo jedan primer konunkcije, ali konjunkcija je i mlad Mesec. Konjunkcija je i približavanje jedne planete drugoj, u ovom slučaju Venere i Jupitera.


Istini za volju, situacija nije tako prosta. Planete koje su između nas i Sunca, Venera i Merkur - imaju samo tzv donju konjunkciju (ako su između nas i Sunca), a dalje planete (Mars, Jupiter i Saturn) pokazuju gornju konjunkciju. Ovi termini potiču od Ptolemeja ali imaju uporište u posmatračkoj praksi, ovde je recimo Venera u donjoj a Jupiter u gornjoj konjunkciji. Očigledno je to povezano sa ravnima orbita tih planeta, odnosno sa onim kako to izgleda sa Zemlje.


Ovo je slika koju biste videli na nekom uvećanju od dvadeset puta. To bi mogla da bude recimo kombinacija teleskopa žižne dužine 500mm (tipično malog refraktora) i okulara od 25mm. Pritom ovo je kompozit od 6 snimaka od po pola minuta svaki, na kome se uočava da je Venera ispod a Jupiter iznad zamišljene ravni ekliptike kojom se kreće Sunce.
Hint: levo od Jupitera se uočava svetla crtica koja predstavlja Ganimeda, jednog od četiri najveća Jupiterova satelita.

Za ovako lepe i šarene boje treba pričekati sat-sat ipo nakon zalaska Sunca. Poenta je slobodno podeksponirati snimak jer se pritom ističu zvezde a i boje neba više dolaze do izražaja.





Коментари