KOMETA I KRMAČA

Ponekad do nekih otkrića u nauci se ne dolazi tako lako ili iznenada, ponekad je za to potrebno rešiti čitav spektar preduslova. Tek kad se sklopi ogromna slagalica stvari počinju da se otkrivaju.
Primera radi, da mladi jevrejski bankar Raphaël Bischoffsheim nije imao problem sa nerazumevanjem italijanskih vlasti u gradu Bordighera, on bi verovatno ostao da živi u tom gradu. Da pritom on nije bio zainteresovan za astronomiju, gradske vlasti verovatno nikad ne bi dobile predlog za gradnju opservatorije na planini Bego. Umesto toga opservatoriju je napravio u Nici, tačnije na brdu u okolini, uzevši prethodno francusko državljanstvo.
Da bankar nije bio cicija, ne bi bilo refraktora od 77cm (sličan poseduje Beogradska opservatorija, premda isti danas nije u upotrebi). To je bio jedan od nekoliko takvih instrumenata u svetu i jedini na koliko-toliko većoj nadmorskoj visini - tristotinak metara. Pulkovo i Beč su bili smešteni mnogo niže.
Da na opservatoriji nije radio Michel Giacobini koji je bio poznat kao precizan i sistematičan u svojim osmatranjima, ne bi verovatno ni otkrio veći broj kometa od kojih su najpoznatije periodične 21P, 41P i 205P. Da su mu iz Pariza ranije dozvolili premeštaj možda ne bi ni stigao da otkrije izvesnu kometu 1900. godine. A i svakako da nemački astronom Ernst Zinner nije 1913. godine ponovo "otkrio" ovo isto nebesko telo, dotična kometa bi bila smatrana izgubljenom (raspad ili gubljenje njenog položaja, svejedno koji je mehanizam u pitanju).

Dakle, kad se sve ovo poklopilo dobili smo otkrivenu kometu 21/P Giacobini–Zinner. Ovaj objekat je stenčuga prečnika dva kilometra iza koje ostaje meteorski roj Drakonidi i čija je putanja takva da se mi relativno često srećemo u bliskom prolazu. Perihel ove komete je oko jedne astronomske jedinice što je objašnjenje zašto ona ponekad prolazi veoma blizu nas. Poređenja radi, 1946. godine je prošla na samo 0.26 AU a ove godine u septembru je to bilo oko 0.4 AU. Obzirom da kometin obilazak oko Sunca traje šest godina, to samo znači da imamo dosta prilika da je vidimo izbliza. Komete koje imaju mali ekscentritet putanje, kratak period obilaska oko Sunca ili jednostavno one komete koje su mnogo puta prošle pored Sunca naprosto retko kad budu spektakularne. Ova kometa ima potencijal da bude sjajna samo iz jednog razloga - s vremena na vreme prođemo blizu i to je cela poenta.

A takvu priliku propustiti je šteta. Početkom avgusta sam se jedne noći vraćao iz Kragujevca i pronašao sam jedno prilično tamno mesto. Radi se o ovoj raskrsnici i mesto je prilično tamno imajući u vidu koliko se nalazi blizu grada. Dobro, sever i zapad su neupotrebljivi, ali meni to nije ni bilo potrebno.



Zatim sam izvatio EF 50 1.8 II i snimio oblast Kasiopeje gde se trenutno nalazi kometa. Ovo je sve snimljeno sa tripoda, eksponiranje je trajalo po deset sekundi i jedina moja šansa je bila da koristim najveći mogući otvor blende, odnosno f1.8. Taj objektiv se na punom otvoru ponaša sasvim suprotno od onog što je potrebno u astronomiji (kao što bi rekli Amerikanci za Mustanga "ponaša se kao krmača na autoputu"), ali ako je to jedini način da dobijem snimke, zašto da ne? Izvadio sam, dakle krmaču, i počeo da snimam. Uostalom taj objektiv i izgleda nekako... mali, kratak, debeo... Nije krmača nego prase.

Pogled na sazvežđe Kasiopeje sa ekspozicijom od deset sekundi je izgledao ovako:


Za početak sam uzeo jedan navedeni snimak, potpuno neobrađen, normalizovao boju pozadine i izvadio isečak iz centra koji je ovde uvećan dvostruko.


Ovde se vidi impresivna količina hromatske aberacije oko zvezde Gamma Cass, zvezda jeste plava ali plavu boju bi optički sistem trebalo da fokusira u centar. Međutim, kod longitudinalne hromatske aberacije, kao što je ovde slučaj - fokus za sve tri osnovne boje nije u istom mestu.

Pre nekoliko vekova perspektiva refraktorskog teleskopa je bila veoma sumorna. Reflektor nije ni postojao. Samo što je refraktorski teleskop otkriven od strane Galileja, već posle nekih možda stotinak godina, sve što je bilo moguće unaprediti urađeno je. Korišćeni su dugi refraktori sa jednim elementom i uprkos tome fokus je bilo veoma teško naći. Zvezda koju posmatramo se prelivala u svim duginim bojama i posmatrač je trebalo konstantno da menja fokus kako bi sagledao sve detalje na planeti, pošto nisu svi detalji imali istu boju. Od tri osnovne boje u fokusu je mogla u istom momentu da bude samo jedna. Njutn je čak lično rekao da je dalje unapređenje takvog sistema nemoguće i da ga treba napustiti. Pritom je sam konstruisao prvi reflektor koji je funkcionisao odlično u odnosu na dotadašnje durbine sa sočivima.

Pa ipak je hromatska aberacija pobeđena tako što je jedan lukav ali ne i pametan engleski advokat, Chester Moore dao dvojici optičara da proizvedu različite staklene elemente. Oni međusobno nisu znali za to ali jedan je dobio narudžbinu za element od kraun a drugi od flint stakla. Treći optičar je dobio zadatak da elemente spoji i on je bio pametan ali ne i lukav kao Moor. Optičar se zvao George Bass i istorija ga danas smatra formalnim tvorcem ahromatskog dubleta. Iako je Moore proizveo nekoliko ahromatskih refraktora, Bass je voleo da priča više nego što treba i priča je došla do još jednog njegovog kolege optičara po imenu John Dollond. On je bio i lukav i pametan tako da je istog momenta napravio i patentirao dublet koji fokusira dve osnovne boje (a treću ostavlja nefokusiranu). Njegov sin je kasnije bio još sposobniji pa je modifikovao ovaj dizajn tako što je dodao treći element i tako je rođen triplet - objektiv koji fokusira sve tri osnovne boje. Sad je konačno slika u refraktoru izgledala isto kao i u reflektoru.

Zašto ovoliki istorijski uvod? Zato što se moj objektiv ponaša kao ahromatski dublet (kao krmača u suštini). Plava boja je rasuta na sve strane i formira oreol oko Gamma Cass a crvena i zelena su fokusirane u centru. Da sam fokus malo drugačije podesio dobio bih plavu u fokusu ali bi onda oreol činila crvena. Objašnjenje: na levoj strani spektra je plava, u sredini zelena, desno je crvena. U jednom momentu u fokusu mogu biti samo dve boje, što će reći zelena i jedna od preostalih. Da nisam imao plavi imao bih crveni rub i to je naprosto neminovno. A ako fokusiram precizno na centar zelene dobiću malo plave i malo crvene u oreolu, dakle zvezda će imati ljubičast halo i to je najbolja moguća opcija fokusiranja. Ovo je jedna od najtežih aberacija za rešavanje, praktično nerešiva, ako imate ahromatski dublet kao osnovu.


Na sledećem isečku se vidi druga aberacija - koma. Zvezde imaju repiće kao male kometice, i repići su usmereni ka spolja (eksterna koma). U ovom slučaju je centar usmeren dole levo (7h). Koma kod ovog objektiva je veoma izražena i to praktično prilično ometa noćnu upotrebu. Na sledećem primeru je centar sasvim levo, primetite kako repovi menjaju smer:


S druge strane, ima i nešto pozitivno da se vidi. Obično ako inženjeri dobro koriguju jednu aberaciju druga bude više izražena i tako ukrug. Lateralna hromatska aberacija je prilično dobro korigovana:


Zvezde su ovde crtice a levi i desni krajevi su u istim bojama kao centar. To je dobro, budući da su kod lateralne hromatske aberacije krajevi u različitim bojama, najčešće jedan kraj bude plava. Pa dobro, ako nije lateralna aberacija šta je onda? Zašto su zvezde uopšte crtice?
Ovo je astigmatizam, konkretno tangencijalni (suprotni se zove sagitalni). Po mišljenju mnogih koji o optici znaju mnogo više od mene ovo je ubedljivo najteža optička aberacija za korigovanje u modernim objektivima. A i moram da napomenem da se na gornjem snimku u podjednakoj meri vidi astigmatizam mešan sa komom.

Ostale optičke aberacije koje krase ovaj vrsni objektiv nisam navodio, a ima ih: vinjetiranje, fler, sferna aberacija... Razlog zašto te aberacije nisu navedene je činjenica da krop senzori vide samo centralni (i najbolji!) deo slike koju projektuje ovaj objektiv. Drugim rečima ovaj objektiv je još manje upotrebljiv na fulfrejmu ako govorimo o punom otvoru.

Aberacije na stranu, ali ja sam ipak dobio nekakav rezultat. Iz 25 snimaka je složeno i dobijeno nešto gde treba potražiti kometu.


Kometa se nalazi negde oko centra, možda malo iznad. Procene magnitude tih dana su bile oko 8.5mag; evo isečka u trostruko uvećanoj rezoluciji - zelena mrlja u centru je naša meta:


Realno, ako neko ne veruje u nivo kome koju ovaj objektiv proizvodi na f1.8, sad je prilika da se i sam uveri. Nakon vivisekcije ovog stakla (nije obdukcija pošto srećom još uvek funkcioniše) možemo da pređemo i na pravu astrofotografiju, odnosno primenu ekvatorijalne montaže.

Nakon pet dana na jednom prilično napuštenom prevoju u blizini sela Bigrenica u ćuprijskoj opštini, što je jedno od tamnijih mesta dostupnih civilnim autom, sa užasom sam ustanovio da istočni vetar duva tolikom snagom da nikakvo snimanje teleskopom ne dolazi u obzir. Nije EQ6 toliko slaba već je u pitanju činjenica da se svaki reflektor sa otvorenom cevi na vetru ponaša kao... krmača na autoputu.
Dakle, sišli smo sa prevoja visine nešto iznad 400 mnv malo prema zapadu da bi se zaklonili od vetra i opet je snimanje bilo nemoguće. Košava duva na momente odnosno ima takav profil da postoje naleti između kojih je praktično potpuno mirno - jedino je bilo moguće staviti pedeseticu piggyback i snimiti kometu. Ovog puta su vremena eksponiranja mogla da budu mnogo veća, tako da ovde imamo 15 snimka po tri minuta izlaganja.


Blenda je dignuta na f2.8 što je i dalje za ovaj objektiv mnogo, budući da se na obodima i dalje uočavaju svakakve distorzije. Tek bi na f4.0 ovo staklo moglo da bude prihvatljivo, ali ja baš i nisam imao sve vreme ovog sveta. U tom slučaju bi trebalo eksponirati po 6 minuta, uz rizik da useverenje ili periodična greška ipak upropaste neki od snimaka. Međutim, to nije glavni razlog, glavni razlog je brzina kretanja komete. Snimanje je poželjno obaviti što brže jer se kometa kreće i u tom kontekstu nije svejedno da li se snima 45 minuta ili sat ipo i eto zašto f2.8. Svejedno, ipak je snimak ispao eonima ispred snimka sa tripoda - ovde bar zvezde nemaju one čudne asimetrične oreole karakteristične za slikarstvo ranog srednjeg veka.

O kometi bi moglo da se napomene da ovde imamo lep pogled na komu (omotač oko jezgra) zelenkaste boje i prašinski rep (bezbojan). A koji je metod najbolji za dobijanje detalja repa?
Ovde imate dva isečka iz originalnog stack-a, radi prostijeg razmatranja isečci su monohromatski. Prvi je dobijen primenom opcije "levels" u Photoshop-u, drugi opcijom "curves". Prvi je, dakle, nešto približno linearnom razvlačenju a drugi je potpuno selektivno razvlačenje, ugodno ljudskom oku ali krajnje nepouzdano što se tiče bilo kakvog merenja.



Oba snimka su uvećani 4x u odnosu na svoju originalnu rezoluciju, tako da ovde teorijski gledano imamo ozbiljan undersampling (jedan eosov piksel zauzima 23.5 ugaonih sekundi na nebu, dakle više od jednog Saturna sa prstenovima). Nevezano za to, koma oko glave komete na prvom snimku pokazuje prečnik od herojskih 8 minuta (svi vizuelni izveštaji navode tri minuta u tom momentu, i to sa velikim dobsonima i sa vrhunskih lokacija). Drugi snimak pokazuje čak i veći prečnik (8.5 minuta). Rep je dužine 50 minuta.

Da ne bi sve ostalo na apstraktnom opisu ovde je sve obeleženo. Zeleno je pravac kretanja komete, žuti prsten je prečnik kome, crvena linija je rep a sever je gore. Iz ove perspektive se jonski i prašinski rep poklapaju.


Interesantno je da se kroz objektiv 50mm može snimiti više nego što se može videti kroz dobson od 15 inča. Iskreno, to nema veze sa optikom dobsona i pedesetice već sa razlikom između ljudskog oka i DSLR-a.

Коментари