ĐAVO I POSLEDNJI RIMSKI BOG

U davna, pradavna vremena ljudi su morali itekako da gledaju svet oko sebe. Moralo je da se posmatra i dovodi u vezu sve što može da pomogne preživljavanju. I mesečeve mene, i geologija, i biljke, klima i meteorologija, ponašanje životinja, drugih ljudi - sve je to imalo itekakve veze u glavi čoveka iz gvozdenog doba. Tamo gde su nedostajale uzročno-posledične veze (a nedostajale su praktično svuda) moralo je staviti nove logičke elemente da bi konstrukcija opstala. Taj element su bili duhovi predmeta i pojava i tu se vidi prvi predznak formiranja budućih religija kod sapiensa.

Naravno da su ljudi odvajkada znali za neke zvezde koje su putovale po nebu u raznim smerovima. Videlo se da sve te lutalice slede jednu liniju na nebu (koju mi danas zovemo ekliptika) i po kojoj uostalom putuju i Sunce i Mesec. Jedina razlika među tim lutajućim zvezdama je bila u tome što se neke nikad ne udaljavaju od Sunca, a neke putuju celim krugom od 360 stepeni po ekliptici.

Za Veneru se znalo u dva pojavna oblika: večernja i jutarnja zvezda. Osim našeg naroda (Večernjača i Zornjača) dvostruke nazive su imali i stari Vavilonci, Grci i Rimljani. Primera radi, Rimljani su ih zvali Vesper i Lucifer. Naravno da se primećivalo da se te dve zvezde nikad ne javljaju u isto vreme, već naizmenično, i naravno da su kolale pretpostavke još među Grcima da su to dve pojave jednog istog nebeskog tela, ali teško je bilo boriti se protiv ukorenjene tradicije pa su tako dva naziva uporno opstajali. Plinije Stariji je prvi i zapisao tu pretpostavku o jednoj planeti.

Naziv Vesper se odnosi na večernju  zvezdu. Budući da je to najsjajnije nebesko telo posle Sunca i Meseca, ima najveću magnitudu -4.14mag, njeno pojavljivanje u sumrak je oduvek fascinantna pojava. Nikad se ne udaljava od Sunca više od 47 stepeni a ako je nebo kristalno vedro može se uočiti i danju, naravno, ko zna gde da je traži. Njena jutarnja bliznakinja je najavljivala svetlo, te je iz tog razloga naziv bio "donosilac svetlosti", "svetlonoša" ili "lučonoša" (na latinskom Lucifer). Vremenom su svi slavili zvezdu koja najavljuje novi dan. Međutim, činjenica da se jutarnja zvezda pojavljuje i penje prema nebu, ali po nekom svom prokletstvu nikad ne dostiže veliku visinu na noćnom nebu je takođe konstatovana u simboličkom smislu, i to je dobra osnova za povezivanje sa najmanje nekoliko bliskoistočnih legendi o padu sa neba. Palu zvezdu su vremenom počeli da povezuju sa palim anđelom.

Stari Zavet sadrži deo (Knjiga proroka Isaije) koji dalje elaborira vezu Vavilonaca, konkretno verovatno kralja Nabukodonosora, koji je jutarnju zvezdu pretvorio u svoj kult i gradio hramove sa tom tematikom. Oduvek je sve bilo geopolitika, pa su Jevreji u svoju knjigu ugradili simboliku zla vavilonskih kraljeva koji su ih redovno u ratovima ubijali; kao i zvezde koja simboliše palog anđela. U srednjem veku su ove dve celine povezane u jednu i dobili smo Lucifera kao vrhunsko zlo.

Kako se od ovako prelepe planete došlo do đavola, u suštini i jeste prava ironija.


Ovde se Večernjača nalazi veoma blizu druge najsjajnije zvezde u sazvežđu Strelca, odnosno Sigme Sagittarii. Od pre nekoliko godina ova zvezda ima pored oznake i svoje ime: Nunki, a ime potiče od gorepomenutih ozloglašenih Vavilonaca. Pošto se nalazi tu gde se nalazi, ova zvezda često bude okultirana Mesecom, a vrlo retko i planetama: poslednji put je to bilo 1981 i zvezdu je okultirala upravo Venera.

Kao što je pomenuto, Venera najlepše izgleda u sumrak gde tako sjajna zvezda pravi lep kontrast sa okolnim pejzažem. Doduše, Venera se samo u sumrak/svitanje i vidi, ali da ne sitničarimo; ironija je da se na suprotnu stranu od Venere nalazi nešto takođe upečatljivo: Venerin pojas.

Radi se o ružičastom pojasu na zapadu uveče koji prestavlja rasejanje Sunčeve svetlosti. Najprostije bi bilo reći da je to mesto u atmosferi sa kog gledano Sunce upravo zalazi. Još jedna velika ironija je što se Venera nikad nije mogla naći unutar Venerinog pojasa, budući da se on uvek nalazi na 180 stepeni od Sunca. Ovde se može primetiti da je Venerin pojas vrlo kontrastan, malo zahvaljujući obradi a malo i zahvaljujući činjenici da je u hladnijoj polovini godine pojas kontrastniji nego leti. Objašnjenje je prosto: hladan vazduh je suvlji od toplog, odnosno sadrži manje vodene pare. Zato su najtopliji letnji dani, čak i kad su potpuno vedri, zapravo mutnjikavi i sa smanjenom transparencijom. Zimi je obrnuto i tad je Venerin pojas najupečatljiviji.

Predeli istočne Srbije spadaju u najlepše za jednog planinara, pejzažnog fotografa, avaturistu ili jednostavno ljubitelja prirode. Tako je danas a tako je bilo i pre skoro dva milenijuma kad je jedan dečak ovde napasao svoja goveda. Pristupiti vojsci i tamo pokazivati svoje organizacione sposobnosti i hrabrost je na kraju trećeg veka značilo učestvovati u ogromnoj lutriji ko će postati novi rimski imperator. Najsposobniji su pobeđivali a istoričari taj vid uređenja zovu izborna monarhija. Tako je nekada sposobno seljače a sada visoki oficir, Galerije, u dvorskim kuloarima i stekao podsmešljiv nadimak Armentarius (govedar).

U to doba, dakle krajem trećeg veka nove ere, Rimsko Carstvo je prolazilo kroz stotu krizu od svog postanka. Dioklecijan je napravio pokušaj da reformiše carstvo uvođenjem tetrarhije, odnosno carstvom su vladala dva avgusta i njihovi zamenici, dva cezara. Svako je dobio svoju teritoriju na upravu i to je na početku funcionisalo dobro jer se znalo da jedan vladar ne može brzo da stigne od Judeje do Britanije da guši pobune, što je bio primaran posao rimskih careva trećeg i četvrtog veka. Ono na šta Dioklecijan nije računao to je bilo da će cezari i avgusti između sebe vrlo brzo zaratiti i poubijati se, bez obzira što su i međusobno bili povezani srodničkim vezama. 

Nedaleko od Gamzigrada se nalazi Galerijeva palata koja je dugo vremena bila jedna obična ruševina opeke i kamena. Tetrarh je svojevremeno u nekoj okolnoj naseobini rođen, tako da je normalno što je ovde kasnije izgradio velelepnu palatu (običaj koji se i danas neguje u istočnoj Srbiji). Što se tiče ostataka palate, rimska opeka je stekla vrlo nezgodnu osobinu u selima da ne prima malter i da se sve izgrađeno njom vrlo brzo jednostavno raspadne; ta je osobina i spasila Galerijevu palatu da ne bude u potpunosti rastrgnuta kao većina drugih ruševina na ovoj teritoriji. A zapravo je bilo potrebno samo malo znati istoriju arhitekture - opeka se prethodno potopi 24 sata u vodu i onda bez problema može da se zida.

Srećom pa proteklih milenijum ipo poznavanje rimske i vizantijske arhitekture u ovim predelima nikako nije bilo prioritet.


Na snimku se vidi Venera pored gorepomenute Sigme Sagittarii, koja dakle čini bitan deo tzv čajnika. U pitanju je struktura sazvežđa Strelac koja, kao i velika većina drugih sazvežđa, uopšte ne liči na svoje ime. Primera radi, meni je Škorpija uvek ličila na siluetu strelca, odnosno konjanika koji se sprema da odapne već napet luk. S druge strane, Strelčev čajnik bi mogao i da liči na nekakvu škorpiju uz malo mašte... Ali je činjenica da se konture čajnika ipak naziru kad vam ih neko već objasni.

Na kraju imamo širokougaoni snimak ekliptike gde se vide Venera desno i Jupiter levo, a Saturn u sredini.

Nekog je trebalo okriviti za krizu Carstva, po mogućstvu unutrašnjeg neprijatelja. Nakon okrutnog progona hrišćana naš zemljak Galerije je upamćen kao besprizorni tiranin, sasvim suprotno od drugog zemljaka, Nišlije Konstantina. Istini za volju, Galerije je bio sve samo ne poštenjačina, ali je činjenica da slobodno ispovedanje hrišćanske vere u Carstvu nije dozvolio Konstantnin već pre njega Galerije, i to na samrti. Kažu da je zamolio hrišćane da mu oproste i da se mole za njegovu dušu, budući da je patio od nesnosnih bolova.

Šta je bilo sa njegovom dušom ne znamo, osim da su na brdu iznad palate podignuta dva tumulusa, za Galerija i njegovu majku. Tu je onda poslednji put u istoriji održan čin apoteoze (uzdizanja preminulog avgusta u stadijum božanstva) spaljivanjem njegove voštane lutke, a posmrtni ostaci su sahranjeni u grobnici. Tako kažu istoričari; dve velike humke od po nekoliko desetina metara u prečniku i dalje tamo stoje.

A hrišćani kažu da se, gledano iz palate, jasno vidi kako se u zoru na istoku Lucifer izdiže tačno iznad njegovog tumulusa.

Коментари

Постави коментар