SATURN U STRELCU

Naslov zvuči pomalo kao astrologija, zar ne?

Leto je idealno godišnje doba za astronomske dogodovštine. Osim što je letnji Mlečni Put smešten na jugu, gde je i centar Galaksije i uopšte najveći broj interesantnih astronomskih objekata, temperature letnje noći su zaista prijatne u poređenju sa zimskim i prolećnim koje se svakako u ponoć kreću oko nule. A ako pogledam zadnjih nekoliko meseci (decembar-februar 2019.) vedro je bilo možda pet noći. Očigledno je da zima i proleće imaju osobinu da, iako je dan vedar - noć bude daleko najčešće oblačna. Letnji dan i noć su potpuna suprotnost: jutra su 90% vedra, popodne se razvija termička oblačnost (kumulusi i ponekad/ponegde kumulonimbusi), uveče se i najveći mastodont od oluje raspada kroz ciruse i tonjenje u niže slojeve. Posledica: letnja noć u svakom slučaju ima 90% šansi da bude vedra. Potpuno obrnuto u odnosu na zimu i proleće.

A kad Mlečni Put svake večeri uporno visi na jugu, šteta je zaobilaziti ga. Milion puta sam rekao da tu veliki teleskopi često nisu prvi izbor, naročito imajući u vidu činjenicu da na 10-20 stepeni visine nad horizontom sve vrvi od turbulencije. Za dobar pogled na neko malo jato u takvom slučaju teško da će slika biti dobra u RC-u od 10", osim ukoliko prethodno ne odem u Afriku. Dobro, i to je mogućnost, pominju se neke misije tamo, šalju se zdravstveni radnici...
Ali dotad ne bi bilo loše da probam nešto odavde da snimim. Naročito ako je džabe - teleobjektiv već imam.


Sastav Saturna kao planete nije se mogao ni naslutiti u periodu pre XX veka. Lepo je to što su otkrivani prstenovi i njihova struktura ali za nešto više je bilo neophodno sačekati eksplozivan razvoj nauke, pre svega fizike, povodom jednog mnogo prizemnijeg cilja: dobijanja atomske bombe. Napredak koji je tu ostvaren u svim oblastima nauke i tehnologije je dao veliki potencijal u otkrivanju drugih stvari u nauci, posledično i u astronomiji. Primera radi, u kalifornijskom gradu Livermoru je smeštena laboratorija... Ne, pre će biti kompleks laboratorija na 2.6 km2 i sa skoro 6000 zaposlenih; koje su u startu bile zamišljene da budu protivteža ekipi iz Los Alamosa. Drugim rečima, ovaj kompleks je danas zadužen za skoro sve u oblasti američkog nuklearnog naoružanja - dok Los Alamos sa sličnim kapacitetima i danas radi takođe potpuno isti posao. Jedina razlika je u tome što je Los Alamos malo više naklonjeniji vojnoj a Livermor civilnoj upotrebi nuklearne energije, mada će svi reći da je danas fokus na civilnoj upotrebi nuklearne energije... Da, da...

Međutim, da napredak u vojnoj tehnici može vrlo često da bude koristan nauci i uopšte čovečanstvu je opštepoznato. U ovom slučaju je ekipa istraživača iz Livermora pre dvadesetak godina koristila stari zaboravljeni gasni top koji je originalno služio u nekim ispitivanjima krstarećih raketa. U principu najprostije eksplozivno punjenje i ispaljivanje mlaza lakih gasova kao što su vodonik ili helijum, brzinom od 3-8km/sec u pravcu metalne mete može biti korisno u ispitivanju termalnih štitova. Osim kod Apollo misija ovo je veoma bitna stvar i u tehnologiji izrade nuklearnih bojevih glava koje takođe ulaze u atmosferu. Ali ovog puta rezultat istraživanja je bio nešto sasvim drugo: gađajući ogromnom brzinom metu od tečnog vodonika ispalo je da, pod ogromnim pritiskom (140 GPa), vodonik pokazuje pad električnog otpora praktično na nulu. Ovim je stvoren (makar na delić sekunde) "metalni" vodonik, provodnik, nešto što do sad u prirodi nije postojalo - ili mi nismo znali za postojanje toga. Temperatura je iznosila oko 3000K.

Poenta je, nakon ovog eksperimenta, da neke stvari možemo lakše da objasnimo. Konkretno, modeli Saturna danas pokazuju postojanje okeana "metalnog" vodonika oko kamenog jezgra. Iznad je sloj tečnog vodonika zasićenog helijumom, koji lagano prelazi u gasovito stanje. Prelaz između ta dva agregatna stanja je zona helijumske kiše, hipotetički sloj u kome se helijum kondenzuje i pada. Taj sloj je predložen iz razloga "popunjavanja" energetskog inventara Saturnove unutrašnjosti. Naime, Saturn ima vrelo jezgro koje oslobađa dva ipo puta više energije u okolni prostor nego što planeta dobije od Sunca. Imajući u vidu starost svih planeta, jezgro bi se do sada više puta potpuno ohladilo tako da sasvim sigurno postoji neki mehanizam koji sprečava hlađenje. Kod Zemlje je to tektonika ploča, kod Jupitera Kelvin-Helmholtz mehanizam skupljanja i samim tim zagrevanja, a kod Saturna je to helijumska kiša. Po ovom modelu frikcija kiše dovodi do hlađenja spoljnih i zagrevanja unutrašnjih slojeva planete.

Još neke stvari su vrlo zanimljive i karakteristične samo za Saturn. Imajući u vidu veoma nisku prosečnu gustinu ove planete, oko 0.7 u odnosu na vodu, znamo da postoji masivni spoljni sloj sastavljen iz tečnog vodonika. Tečni vodonik, bez obzira što je tečan ima veoma malu masu. Jedan kubni metar vode je težak jednu tonu; kubni metar tečnog vodonika ima samo 70kg. Posledica toga i veoma brze rotacije (između 10 i 11 sati) je itekako upečatljiva spljoštenost ove planete. Razlika između ekvatorijalnog i meridijanskog prečnika Saturna se razlikuju za 10% što primećuju čak i najveći laici na fotografijama. Čak je i gravitacija na ekvatoru manja nego na Zemlji (8.96m/sec2).

Sve ovo nije moguće primetiti na mom snimku. Nisu vidljivi čak ni prstenovi, a Titan sa svojom magnitudom od 8.2mag bi trebalo da bude uočljiv čak i najslabijim objektivom - ali nije. On je sakriven na samoj ivici preeksponirnog diska planete.


Žuti krug je Saturn, a pink krugovi su najimpresivnije magline u tom delu neba: M8 i M20. Donja i veća maglina je M8, poznatija i kao Laguna nebula. Na stranu što ne liči ni na kakvu lagunu karavan, ali dotična nebula je jedan od najlepših objekata na nebu. Ogromna je, sadrži u sebi novorođene zvezde zbijene u klaster NGC 6530, i kao treću osobinu treba navesti da sadrži Bokove globule. Ove globule su izuzetno važne jer predstavljaju tamne oblake vodonika i prašine. Ono što je tu važno to je činjenica da upravo iz ovih oblaka nastaju zvezde, i to uglavnom višestruki sistemi. Gde vidite tamne oblake u vidu čaure - tu će u nekom narednom periodu zasigurno nastati zvezde.

Sledeći objekat je maglina M20, poznatija i kao Trifid (list deteline). Naravno da se na 100mm žižne daljine neće uočavati nešto mnogo detalja u ovoj maglini, ali ono što je ovde interesantno je to da ovako nekako treba da izgleda slika u nekom malo kvalitetnijem i većem dvogledu. Dakle, slična priča o kreiranju zvezda važi i ovde. Ova maglina je kombinacija četiri strukture: emisione magline (crveno), refleksione (plavo), tamne (tamno, logično) i otvorenog jata. Ukupno negde oko 3000 mladih novorođenih zvezda postoji u ovoj maglini.

Sledeća bitna grupa objekata su otvorena zvezdana jata. Nisam sva nabrojao, samo najbitnija (uglavnom M objekti).


Prava poslastica su zapravo zbijena jata (globularni klasteri). Njih ima dosta, od Messier objekata, preko NGC do veoma teških kao što je Palomar katalog. Šteta što nisam centrirao malo udesno, u snimak bi upalo još nekoliko težih jata (još jedno Palomar i jedno Terzan, od kojih potonje važi za kompletan posmatrački hardcore). Da ne ispadne da haluciniram, dati su i isečci u originalnoj rezoluciji dimenzija 200x200px, jata su centrirana u isečcima.


Planetarne magline zaista nisam mogao da izbrojim, tako da one ovog puta nisu ni obeležavane.

Коментари