DEDA I UNUK (II) ILI KAKO JE PROPAO R&R
Nekada davno, pre sto i više godina ljudi su se fotografisali ogromnim kamerama koje su ličile na harmonike. Sve na njima je bilo gigantsko, film, objektiv, stajale su na tripodu jer nijedan sapiens ne bi mogao da ih drži u rukama da budu dovoljno stabilne za fotografisanje. E da, svi objektivi na tim kamerama su imali i tilt/shift opciju kroz samu kameru, nešto što mi danas imamo samo na najskupljim namenskim objektivima.
Naravno da je napredak učinio svoje, čovek danas izvadi telefon iz džepa i dobije nešto veoma slično onome za šta je moj pokojni deda morao prilično da se namuči. Između ostalog deda je morao i da zna (ili da računa) prečnik slike koji može njegov objektiv da nacrta na filmu. Ako to lepo ne uskladi, moglo je da se desi da objektiv ne osvetli ceo kadar koji je prikazan na filmu i da dobijemo tunel-efekat.
Formula je malo nezgrapna za brzu upotrebu tj računanje iz glave na terenu i glasi 2 * f * tan((V) /2, gde je V vidni ugao objektiva. U praksi su ljudi mnogo češće merili prečnik iluminacije nego što su ga računali, najviše iz razloga što vidni ugao za veliku većinu objektiva nećete nigde naći. Proizvođači odavno ne smatraju da je to iole važno publikovati. I u pravu su, skoro niko danas ne koristi velikoformatne kamere.
Međutim, ova problematika može itekako biti bitna ako se uporedi dizajn krop i FF objektiva. Neko bi pomislio da je dovoljno samo skalirati 50mm f1.4 objektiv sa FF-a na 35mm za krop i da ćemo dobiti sve isto, eto, rešen problem. Međutim time smo skalirali i prečnik iluminacije odnosno sve moguće aberacije koje po pravilu u izobilju krase neku pedeseticu na FF smo jednostavno preneli na krop. A zašto tih aberacija ima u izobilju, odgovor je pre svega činjenica da se na velikom senzoru zraci na periferiji beleže pod značajno većim uglom nego u centru. Ovo u najvećoj meri važi za monohromatske aberacije tj za komu i astigmatizam. Njih je moguće smanjiti u nekim naprednijim optičkim dizajnima, ali ostaje činjenica da je rub na FF uvek problem.
Međutim, ako tu istu pedeseticu stavimo na manji senzor, krajnji rubovi otpadaju i kamera vidi samo najbolji deo slike. Rezultat: mnogo manje aberacija - eto zašto su naši stari morali da znaju ponešto i o prečniku iluminacije, što je veći isti u odnosu na format filma, manje i aberacija po rubovima. Dodatno veća iluminacija znači i više tilt-shift pokreta, a to znači bolju korekciju perspektive u arhitekturi ili studiju. Da li ste znali kako se u kinematografiji dobija efekat kad kamera snima glumca s leđa kako gleda sebe u ogledalu? Trebalo bi da vidimo odraz kamere i kamermana, ali ne vidimo. Tu problematiku elegantno rešava T/S optika svojom korekcijom perspektive na primer.
Kanonova pedesetica 1.8 je konstruisana 1987 i ima šest elemenata u pet grupa. To je double Gauss dizajn i samo je minimalno modifikovan iz 1959, dva elementa su malo razdvojena i od četiri smo dobili pet grupa. U praksi na f8 se oba dizajna ponašaju potpuno isto po pitanju oštrine i aberacija, ali svaki astrofotograf zna da se objektivi ne koriste na f8, to je čisto gubljenje vremena... Inače se smatra da je ovo najprodavaniji objektiv svih vremena, mada ima i mišljenja da je to Helios 44. Dakle, pedesetica je u svakom sistemu nešto najprostije i najjeftinije za proizvodnju, a ujedno i najkorisnije fiksno staklo koje je apsolutno dominiralo fotografskom industrijom u XX veku. Sasvim je jasno onda da prodaja filmskog tela bez nekakve pedesetice na njemu kao kita naprosto nije dolazila u obzir.
Objektiv 24STM je zamišljen da bude nešto slično kao pedesetica, samo za krop sistem. Ima isto 6 elemenata u 5 grupa i veoma podseća konstrukciono na pedeseticu, ali je primetno boljih optičkih karakteristika pošto ima jedan asferični element. Asferična stakla su nama poznata u astronomiji kao korektor u SC teleskopima, relativno težak za proizvodnju ali zato nivo korekcije aberacija koji je moguće postići njim nije moguće tako lako izvesti drugim jednostavnijim tipovima korektora.
Kad sam već rešio da ukrstim ove objektive (kao i pripadajuće senzore na njima, peticu i sedmicu) znao sam da će u mnogim aspektima ovo ispasti sabiranje grandmothers and frogs, što bi rekao svojevremeno Vuk Drašković. Sa oba aparata je snimljeno istih 30x30sec, na ISO1600 i blendi f2.8. U obradi je flet oduzet standardno, ali naknadno i sintetički od oba snimka, pošto klasičan flet jednostavno nije bio dovoljan. Snimak sa 5D2 i pedeseticom je pokazao dosta dobru korekciju vinjetiranja ali je to u slučaju 24STM nekako omanulo, ili taj objektiv naprosto mnogo više vinjetira na f2.8, a možda je i do oba ova razloga.
Treba reći da je sintetički flet rešio vinjetiranje, ali je istovremeno i ugušio sjaj Mlečnog Puta kod sedmice. Nakon toga je merenje pipetom stavljeno na 101x101 piksela i centrirano je na Omega nebulu; cilj je bio uravnotežiti svetlinu na polaznim snimcima za rastezanje i u tom smislu su sva tri kanala dovedena na nivo 113-114.
I nakon tog momenta, koliko god se ja trudio da iste parametre levels i curves primenim (unosio sam vrednosti putem numeričke tastature, dakle najtačnije moguće) ovo nije bilo moguće uraditi. Naprosto ako jedan snimak krene dobro, drugi je sa tim istim parametrima ili pretaman ili previše svetao, i sa svakom novom iteracijom curves razlika se uvećava tako da jedan snimak postane potpuno neupotrebljiv, nauštrb ovog drugog. Zbog ovoga sam odlučio da batalim političku korektnost i ponašam se kao neko ko kreira umetnos', tako da je taj pristup nadalje usvojen a naučni pristup razlikama između senzora i objektiva je, objektivno gledano, otišao u kantu za smeće.
7D:
5D2:
Najveći deo razlika se odnosi na vinjetiranje krop objektiva, kao i na rad sa bojama. Evidentno je da 7D vuče mnogo više na topliji deo spektra, da li uvek ili ne to je pitanje, na dnevnim slikama svi vidimo da realno nikakvih razlika nema. To može recimo da bude i od objektiva.
Što se optičkog dela priče tiče, evidentno je da sa fokusom nijedan od ova dva objektiva nije briljirao, naročito je pedesetica kako je vreme odlazilo verovatno sama pomerala svoj minijaturni fokusni prsten. Pogledajmo 4-5x uvećane isečke koji prikazuju mali Strelčev oblak:
7D:
5D2:
Veći aparat je (zbog veće optike) prikupio više signala, ali je evidentno da fokus nije na svom mestu. To se vidi po manjim zvezdicama koje su krofnice, umesto tačkastih objekata kao na snimku nastalom sa 7D. Osim toga, u desnom delu oblaka se nalazi tamna maglina, Barnard 92 unutar koje je zvezdica jedanaeste magnitude koju su oba aparata snimila. Na graničnoj magnitudi se vidi da 5D2 može bolje ali to ne ide zbog fokusa; dok 7D prikazuje i neke zvezde niže magnitude što je realno potpuno neočekivano.
Međutim, svaka vrsta poređenja pada u vodu kad pogledamo sjajnije zvezde, tu je očigledno da je 7D na ISO1600 sve preeksponirao i da signal nije sačuvan u onoj meri koji petarda može da sačuva, razlika u dinamičkom rasponu u ovom slučaju je i bukvalno vidljiva.
Ono gde stara optika nikako ne briljira su rubovi. Pedesetica prikazuje enormnu spoljašnju komu:
Palačinka 24mm ima manje kome ali je tu zato tu druga pošast: lateralna hromatska aberacija. Vidi se kao kosa crtica koja se nastavlja na sjajnije zvezde i budući da sam se bavio korekcijom boja prilično je izgubila svoju šarenu komponentu. Dobro, pojava ovoga je iskreno i bila očekivana pošto od toga generalno pate svi širokougaoni objektivi, dok je aksijalna hromatska aberacija više karakteristična za dugofokusne objektive i refraktore.
Ako pogledamo tamnije regione iz kojih su čupani detalji, opet se vidi velika razlika koju FF senzor ima, nije samo reč o detaljima već i o šumu koji je kod kropa izašao u prvi plan.
5D:
7D:
Ultrakrop istog regiona prikazuje kolike su razlike ne samo među senzorima nego i među optikama, pošto je jasno da se apertura ova dva objektiva razlikuje za 4.3 puta (250 prema 57 kvadratnih milimetara). Sedmica je, naravno, desno.
Ovaj zadnji primer se nalazio dosta nisko, utopljen u LP i veoma je teško iz svetlosnog zagađenja izvući koristan signal - upravo to je polje gde briljira veliki senzor. Slična razlika između ovih aparata postoji i u pejzažnoj fotografiji kad je potrebno dignuti kontrast svetlog i beskontrastnog neba. Dakle nije problem uvek dizati senke i izvlačiti iz tamnijih regiona, tu su svi fotoaparati u RAW formatu dosta dobri, Canon pogotovo, ali izvlačiti kontrast iz svetlih partija, to je nešto neuporedivo teže.
Sledio je malo drugačiji test, oba aparata su snimala isti objekat istim objektivom (pedeseticom), na istoj blendi (f2.8).
Kometa C 2025 K1 (ATLAS) je otkrivena od strane učesnika, logično, projekta ATLAS. U pitanju je niz od (za sad) osam teleskopa aperture po pola metra, tačnije klasičnih f2 Šmit kamera koje su opremljene gigantskim CCD kamerama od 110 megapiksela koje zauzimaju 5.5x5.5 uglovnih sekundi na nebu. To se snima trideset sekundi, deset otpada na download podataka i preusmeravanje teleskopa, pa onda nanovo. Svaki teleskop odradi hiljadu ekspozicija za noć i pokrije celo vidljivo nebo sa te lokacije, pa je onda jasno zašto u budućnosti komete neće nositi imena otkrivača već skraćenicu projekta, a zasad izgleda da će ove decenije najčešća skraćenica biti upravo ATLAS. I to je razlog zašto već sad možemo da smatramo da su amaterska otkrića kometa praktično mrtva, a kako to izgleda iz ugla onih kojima je to bio primarni hobi, pa verovatno kao svima nama koji smo bili klinci osamdesetih i slušali heavy/glam rock, pa kad to uporedimo sa današnjom muzičkom scenom.
Ono čemu je ovaj program namenjen svakako nisu otkrića kometa, ona su nusproizvod toga. Projekat ima za cilj otkrivanje i mapiranje putanje potencijalno opasnih asteroida koji mogu biti na kolizionoj putanji sa našom planetom. Zaposleni na projektu su verovatno na dnevnoj bazi otkrivali toliko toga novog da niko nije obratio preteranu pažnju na mali objekat 18.1mag koji je otkriven 22. juna 2019. godine pre podne po univerzalnom vremenu. U razmaku od pola sata su obavljena četiri snimanja iz kojih su sledila izračunavanja i dva bezazlena zaključka: objekat ima prečnik oko 160 metara i ne predstavlja rizik po Zemlju, budući da će proći na 15 miliona kilometara od nas.
Oba zaključka su bila pogrešna.
Već je tada objekat bio na pola miliona kilometara od nas, dakle nešto dalje od Meseca. Popodne su već bili uključeni rezultati sa većeg teleskopa sa Havaja koji služi u projektu Pan-STARRS. U pitanju je RC 1.8m aperture sa fascinantnih 3 stepena vidnog polja u kome se nalaze 60 CCD senzora raspoređenih u obliku mozaika. U odnosu na ATLAS dva ovakva teleskopa kopaju takođe svake noći i za 30-60sec mogu da snime 22mag, još minut treba kompjuterima da analiziraju u realnom vremenu da li ima nečeg interesantnog na snimcima - upravo je tako zabeležena mala crtica za koju se shvatilo da je na kolizionom kursu.
Uveče u oblasti Kariba je primećen veliki bolid, a meteorološki satelit je registrovao gigantsku eksploziju između Puerto Rika i Venecuele. Pošto prva teritorija pripada USA a druga je zakleti neprijatelj iste, logično je da je more u vojnom smislu veoma dobro nadgledano u realnom vremenu, odatle su i stigle prve procene na osnovu infrazvučnih detektora da je u pitanju eksplozija od 6Kt - više od trećine snage bombe bačene na Hirošimu. Radarski je takođe detektovan meteorit, a procene su bile da se radilo o steni prečnika nekoliko metara i masi od oko 200 tona.
Zaposleni na projektima ATLAS i Pan-STARRS nisu mogli da sanjaju bolju reklamu od ove: radilo se tek o četvrtom objektu u ljudskoj istoriji koji je otkriven i snimljen neposredno pre nego što je pao na površinu planete. Nisu prećutali, naravno, inicijalne računice i pogrešne zaključke. Nimalo ne sumnjam da je sve to bilo praćeno kasnijim zahtevima za dodatnim finansiranjem tamo gde treba.
Pedesetica na 5D2 bi trebalo da razbije kometu C/2025 K1 ATLAS na sastavne delove, barem u teoriji. Celokupni snimak je očajan, pa navodim samo isečak. B(l)ejah takođe prilično dokon pa sam uporedio poziciju komete sa ovog sajta koja sadrži čak i deo neba snimljen u okviru projekta DSS - tačnije od toga ne može, Palomarski Šmit je fotografisao celo severno nebo i to je skenirano za sve nas radoznale. Štaviše, otišao sam i na ovaj sajt koji ima još više podataka o svemu, a istu tu DSS mapu možete mnogo više skrolovati i uvećavati. Ovo je zapravo prava riznica za ozbiljnog astrofotografa ili vizuelca kad nešto zaista teško treba pronaći na nebu.
Na ovom isečku koji je uvećan duplo po pitanju rezolucije i prebačen u negativ, horizontalnim linijama je označena granična magnituda i ona iznosi oko 12.9mag. Krugom je označena sumnjiva mrljica koja se nalazi na predviđenoj poziciji komete a koje nema na DSS snimcima. To može inače da bude bilo šta poput nebrojenih asteroida ako je blizu Ekliptike (a nije), geostacionarni su nad Ekvatorom što sve na kraju znači da je upravo to dotična kometa. Čak se i magnituda koja je na granici detekcije poklapa: na dan snimanja je procenjena na 11.98mag.
2) na petici ovaj deo kadra je periferija gde aberacije itekako igraju ulogu, dok je na sedmici mnogo bliže centru, skoro sam centar gde je svako staklo optički gledano najbolje.
3) Under- i oversampling su dva osnovna koncepta iz kojih proističe rezolucija sistema teleskop-kamera-atmosfera. U ovom konkretnom slučaju 5D2 je sa svojim ogromnim pikselima u lošijoj poziciji u odnosu na 7D kada treba nacrtati sitne detalje koje pedesetica redovno isporučuje. Sedmica ima praktično istu graničnu magnitudu na duplo kraćem eksponiranju!
Eto, bez starca nema udarca, ali u ovom slučaju to i nije baš tako.
Bonus track; svako na svom terenu - 5D2 sa snimkom Kasiopeje, M31, M33, Double Cluster i još nečim:
...i 7D sa širokougaonim pogledom na letnji Mlečni Put gde se vidi da objektiv pokazuje jasnu tendenciju da završi u najbližem kanalu za odvod vode, pristojno rečeno:
Što se tiče diskusije oko prvog snimka, detalji koje isporučuje objektiv su naprosto odlični. Zvezde koje su sjajnije su porasle zahvaljujući fog-filteru, ali je tako dobijena boja istih. S druge strane, na sitnim detaljima je minijaturna aperturica od 17mm ipak bila dovoljna za neke interesantne stvari, u prvom redu za NGC147 i NGC185, male satelitske galaksijice koje prate Andromedinu galaksiju:
U pitanju je linearno rastegnut invertovani krop koji je dva puta uvećan bilinearnom metodom. Sve je ovo iz namere da pokažem mogućnosti detekcije; curves rastezanje bi bilo lepše sa aspekta estetike, bilinearno uvećanje takođe uvećava piksele i pravi sliku nazubljenom, ali me baš briga sad za estetiku, hoću da vidim koliko daleko ovaj senzor i ovaj objektiv mogu da idu. Ove dve galaksijice su 10.5 i 10.1mag, dakle ne spadaju u kategoriju najsjajnijih.
Uostalom, sama M31 pokazuje i prašinu u spiralnim kracima:
A i M33 pokazuje naznake spiralne strukture, i to na samoj periferiji kadra:
Na kraju Double Cluster pokazuje čudan oblik zvezda, izgledaju kao slovo X. U pitanju su naznake monohromatske aberacije poznate kao tangencijalni astigmatizam; pošto ovo nije sama periferija kadra gde vlada gigantska koma, ovde je astigmatizam izolovan i vidljiv a dalje prema rubovima je utopljen u mnogo izraženiju komu.
Koma sama po sebi je već prikazana, ali evo još jednog isečka:
Za drugi snimak, sedmicu i širokougaoni Mlečni Put važi da je 10-18 jedan od onih skrivenih bisera u ponudi, ali tzv crni biser. Dakle objektiv je jeftin a tako je i napravljen. To znači da ima fenomenalne optičke karakteristike kad je nov, ali one asimptotski teže nuli sa protokom vremena. Takođe su optičke performanse distribuirane oko centra (kao kod pedesetice) a idući ka periferiji... ponovo imate asimptotu.
U konkretnom slučaju boje nikako nisu mogle da budu ispravno kalibrisane jer je kao prvo snimak drastično podeksponiran: 30sec na f4.5 i ISO1600 je dramatično malo signala. I dok na teleskopu to i može da prođe zahvaljujući sirovoj snazi istog, odnosno velikoj aperturi i žižnoj daljini koja sjajnije zvezde crta, jelte, veoma sjajno - kod širokougaonog objektiva koji ima veoma malu aperturu i konstantno se bori sa difrakcijom ovo jednostavno ne prolazi. Izvlačenje i poslednjeg fotona iz snimka dolazi po cenu poremećenih boja, to je jasno, ali postoji i drugi problem: ovaj objektiv vinjetira enormno. Korekcija flet-frejmovima naprosto ne uspeva jer je signal prema rubovima praktično nula, i onda izvlačenjem tih regiona boje odlaze u još gorem pravcu. Kome treba ovakav širokougaoni snimak pomoću 10-18 STM neka najbolje eksponira par minuta svoje frejmove i rezultat bi trebalo da bude bolji. Da sam imao više LP-a apsurdno ali bilo bi i više signala po rubovima i skandal bi bio malo manji.
Razlog ovih i sličnih kanonskih blamova je bio u suštini veoma prost - liberalni kapitalizam ne znači i deregulizovani kapitalizam. To nasuprot deregulaciji znači da je sistem dosta dobro pokriven u zakonskom smislu, i obuhvata recimo set antimonopolskih zakona. Canon je pre deceniju ipo na mnogim tržištima bio frapantno blizu domašaja tih zakona (pominju se Kina i Kanada) koji se u principu aktiviraju kad pređete učešće od 70% tržišta, a Canon je realno na mnogim tržištima bio opasno blizu te cifre. Treba podsetiti da su skoro u Tokiju slavili 22 godine uzastopnog dominiranja na tržištu kamera sa izmenjivim objektivima, tj prvog mesta u broju prodatih fotoaparata.
Kad je američki sud doveo mlađanog Bila Gejtsa 1998. godine iz istih razloga u sudnicu, znalo se šta će biti. Gejts je u suštini jedan tehnički i organizatorni genije, ali mu ponašanje prema autoritetima i odnos prema pravilima nikad nisu išli od ruke, zapravo obrnuto: njegovi poluautistični talenti su najbolje dolazili do izražaja kad je radio šta je hteo. Upravo svojim konstantno arogantnim ali u suštini iskrenim ponašanjem je naveo sudiju da predloži deljenje Majkrosofta na dve kompanije, nešto što je u procesu žalbe otpalo i firma je uspela da opstane. Razlog za tužbu je bio banalan: integracija Internet Explorera sa Windows-om, mada je moglo da bude realno bilo šta drugo, monopolskih i prljavih poteza je bilo na pretek. Ekipa u Canon-u teško da nije bila svesna situacije da bi vrlo lako nešto slično moglo da se desi i njima i pokušali su na sve načine da ne pređu 70% a da ujedno i maksimiziraju profit.
To je moglo da bude urađeno na jedan genijalni kapitalistički način: očerupaćemo naše najprodavanije proizvode (pošto su ionako najprodavaniji, jelte) a zadržaćemo visoku cenu. I tako dobismo mi potrošači 5D mark II koji ima fenomenalan senzor i sve ostalo realno zastarelo, reći ću samo da autofokus vodi poreklo iz 20D iz 2004. godine. Čak i takav je opasno dominirao tržištem; Dr Haus i Troja su snimani dotičnom kamerom i nije potrebno ništa više reći o output-u i njegovom kvalitetu za tadašnju ozbiljniju produkciju. Posledica te taktike je bio i gorepomenuti 10-18STM, optički dobro ali veoma fragilno staklo. Ako hoćete za krop sistem nešto bolje, imate duplo skuplji 10-22 USM koji nije optički bolji ali jeste nešto izdržljiviji. Ako hoćete L kvalitet izrade i optičke performanse na kropu - nema, firma nije za dve decenije to predvidela, moraćete da se preselite na fulfrejm. To je nešto zbog čega mi koji koristimo krop zbog astrofotografije (žižna daljina itekako košta) decenijama gunđamo.
Ovakvo ponašanje je karakteristično za svaku fotografsku firmu, negde nešto daju a negde uzmu i to je biznis, ali nas u astrofotografiji jako dugo interesuje Canon upravo iz razloga njegove neosporno najbolje upotrebljivosti za našu oblast. Jeste, Sony ima bolje senzore već 15 godina ali Sony i dalje trapavo jede zvezde najniže magnitude. Iz generacije u generaciju sve manje, sa A7III je to praktično ispravljeno (mada ne potpuno kao kod Canon-a, ostaje peglanje na nivou jednog piksela, evo primera, kao i drastično peglanje video snimka) i mi koji redovno to pratimo naravno da pozdravljamo, ali taj isti Sony senzor npr u Nikonu ne pravi nikakve takve probleme, a naročito ne Sony senzori u njihovim OSC kamerama koji imaju odavno najstrožu preporuku za kupovinu. Dakle, sve se može kad se hoće, i ne kaže se ne može nego ne umem.
Pošto zadnjih nekoliko godina ogroman broj pejzažnih astrofotografa prelazi ili je već prešao na Sony, predviđam posledičnu propast astrofotografije.
Elem, prilikom obrade Mlečnog Puta ispostavilo se da nakon jednosatne registracije Hjuston ima problem. Morao sam da potrošim još sat vremena; jedan frejm nije mogao da bude registrovan zahvaljujući govedu koje je letelo sa uključenim prednjim reflektorima:
U pitanju su svetla koja se koriste za sletanje i koja su praktično najjača svetla koja jedan putnički avion ima, toliko su jaka da im je upotreba prilikom taksiranja na aerodromu noću zabranjena. Uključuju se ispod 10 hiljada fita ili ako je vreme loše - a ovde je vidljivost bila verovatno iznad sto kilometara. Da sam se samo još malo više iznervirao, prosledio bih ovaj RAW sa EXIF-om zelenima, pa neka oni proguraju izmene zakona o vazdušnom saobraćaju i neka zabrane ovako nešto, sigurno bi mogli i a verovatno je i da jedva čekaju da još nešto zabrane.
Čekaj, zeleni nisu deo vladajuće koalicije? Blago meni, pa ja ne znam ni ko je predsednik ovde. I samo zato će i da propadne Rock & Roll, pardon, astrofotografija.
Коментари
Постави коментар