MESEC IZ ATLASA

Kad sam bio školarac imao sam veliki geografski atlas u kome je nešto u formi uvoda predstavljalo za mene Sveti Gral: nekoliko stranica posvećenih čistokrvnoj astronomiji. Tu je bila i fotografija Meseca koja je tada, u eri pre Fotošopa i digitalije očigledno bila tvrdo obrađivana u laboratoriji. Na tom snimku su Mesečeva mora bila hiperkontrastna, skoro crna, ali je upravo to davalo veoma jak efekat razlikovanja materijala na snimku koji je, doduše, bio monohromatski.

Fotografisanje Meseca je jedna od prvih stvari koje novopečeni astrofotograf u svom kreativnom životu obično uradi. Prvo se snimi Mesec kad oprema stigne, a drugo se snimi Orionova maglina (M42) kad se mesečina malo skloni. Neki čak i mesečinu tolerišu zbog sopstvene nestrpljivosti.

A strpljenje je potrebno za svaki pipav posao. Ovde konkretno mnogo toga može poći po zlu i da na kraju rezultat bude lošiji od očekivanog. U prvom redu to važi za snimanje Meseca na velikim uvećanjima, pomoću planetarne kamere ili pomoću digitalca sa zumom afokalnom metodom. Ova druga metoda je mnogo jeftinija; pre 10-15 godina je cela planeta nakupovala ovakve jeftine fotoaparate koji su imali i optički zum, obično od 4 pa do milion puta. Takvi aparati snimaju klipove a mogu i da dodatno zumiraju sliku koju isporučuje teleskop pa eto veselja. To što pritom kvalitet teleskopa biva degradiram lošim barlow-om, zatim lošom optikom fotoaparata, i na kraju lošom kompresijom snimka - to je sve nebitno. Za početnika je bitno samo dobijanje enormnog uvećanja, nešto kao kad se novopečeni vozač oduševi kad sedne u auto od 200-300 konja. 

Dobro, i mi matori se oduševimo u takvim kolima, ali ne bih danas delio svojevremeno sopstveno oduševljenje velikim uvećanjima dobijeno na tako banalan način - optičkim zumom. U prvom redu što sam to pre 15-ak godina redovno radio, ali sam shvatio da je to samo prolazna zvrčka.

Evo zašto sam odavno digao ruke od te metode snimanja:


Ovo je snimak Meseca nastao pre par meseci, dakle zimus; i to nastao od 20 pojedinačnih snimaka sedmicom kroz 150/750. U principu je 18mpx dovoljno za uočavanje nekih sitnijih detalja na Mesecu, naročito ako je sklopljeno više snimaka kroz steking. Poenta: ovakav rezultat se može više pritegnuti po pitanju kontrasta u obradi, a i izoštravanje dobijenog rezultata ide bolje.

Isečak od 100% prikazuje Mare Serenditatis i Tranquilitatis:


Što se mene tiče, učinio sam sve da ovaj snimak liči na onaj iz geografskog atlasa iz osamdesetih. U prvom redu sam odabrao ovaj predeo zato što je kontrastan, mada je tamo sad podne i Sunčevi zraci padaju pod veoma visokim uglom. Kontrast daje razlika u sastavu terena i izbačenog kraterskog materijala, ali je čak i to dovoljno da mogu da uočim kratere prečnika 4km. 

Upravo u tome je i reč: moj teleskop može da prikaže kad je rezolucija u pitanju prilično sitnije strukture - konkretno za 15cm reflektor rezolucija je oko 0.8 ugaonih sekundi. Na Mesecu je to nekih 1.4km u prečniku, odnosno to je najmanji krater koji bih mogao da registrujem. Barem u teoriji, pošto imamo atmosferu kao prvi problem i kolimaciju kao drugi, u oba slučaja bi bilo bolje da imam refraktor umesto reflektora, ali nebitno. Uostalom, veličina Ejrijevog diska (Airy) bi za ovu kombinaciju optike i kamere bila oko jednog ipo piksela, što je sasvim dovoljna rezolucija. I upravo svi ovi faktori me dovode do krajnje praktične granice a to je negde oko 4km kratera u prečniku. A tačno toliko sam postizao klipom pre 15 godina na ovom istom teleskopu, što znači da su limiti poput atmosfere, optike, kolimacije i fokusa u globalu postavili granicu na otprilike toj vrednosti, nevezano od korišćene tehnike snimanja.

U prevodu: danas imam rezoluciju na snimku, za koju sam nekad morao da radim steking klipa na mnogo većoj fokalnoj dužini. Nije neki veliki napredak, ali nije ni mali.

Коментари