AURORA (AL' ZAMALO)

U slučaju da se aktivni region Sunca nalazi okrenut tačno prema nama - bilo kakva erupcija iz tog regiona će poslati materijal tačno prema Zemlji. Ovo je suština fenomena poznatog kao aurora borealis, ili severna svetlost.

Malo detaljnije objašnjeno, aktivni regioni su zapravo, između ostalog i Sunčeve pege. Pošto Sunce rotira oko svoje ose ali na takav način da brže rotiraju ekvatorski nego polarni regioni, Sunce se praktično konstantno uvrće oko svoje ose. Znajući da nije reč o čvrstom telu ovakva tzv diferencijalna rotacija je moguća, ali nju prati i uvijanje magnetnog polja i stvaranje tenzija između regiona koji rotiraju različitim brzinama. Upravo te tenzije dovode do spajanja "zapetljanih" regiona magnetnog polja iznad površine Sunca (preciznije rečeno fotosfere) u vidu lukova materije nakon čega sledi erupcija materije. To bi bilo u najkraćim crtama, i to ako hoćemo da iz priče izbacimo fiziku.

Još detaljnije (samo za štrebere i radoznale): proces spajanja i prenosa energije putem luka materije (fluksa) se obavlja po pravilima magnetske rekonekcije. Osim solarnih erupcija ovim poglavljem fizike se može objasniti i aurora. Luk energije možemo komotno nazvati i koronalna petlja (jer se nalazi visoko u koroni) i predstavlja magnetni fluks fiksiran na oba kraja površinom Sunca. Onog momenta kad luk spoji dva različita polariteta magnetskog polja tim lukom poteče plazma u enormnim količinama. Trajanje ovakvog autoputa plazme može biti od nekoliko sekundi do nekoliko dana i pre svega zavisi od sposobnosti magnetnih polja da naprave ravnotežu.
Par rečenica o magnetskoj rekonekciji, srećom bez formula: u prvim momentima luk koji spaja suprotna magnetna polja je po svojoj prirodi električno pražnjenje. U jednom momentu se pražnjenje prekida, a upravo je tada visoko u koroni u samom luku velika količina materije (odnosno energije, gledano iz drugog ugla). U tom momentu je magnetsko polje prepušteno samo sebi da se snalazi, sa ogromnom količinom materije tamo gde normalno ne bi trebalo da bude - gore u koroni. U procesu ponovnog povezivanja oslobađa se ogromna količina energije i ove eksplozije se smatraju za najjače u Sunčevo Sistemu. Praktično se energija magnetskog polja pretvara u kinetičku, toplotnu i u ubrzanje čestica.
Priča ni izbliza nije gotova: drugi mehanizam nastanka eksplozije je spajanje više bliskih lukova u jedan gigantski koji onda zaobilazi neke od magnetnih polja koja su spajali prethodni lukovi.
I još jedan razlog izbacivanja materije (koji uopšte nema veze sa rekonekcijom) je izbacivanje materije kroz "koronalne rupe", oblasti u kojima se krenula petlja sa jedne strane ali nije se spojila sa druge strane. Praktično to je petlja tj luk koji je usmeren pravo u svemir - budući da nema rekonekcije nema ni eksplozije, ali ipak na ovaj način u prostor izlazi solarni vetar duplo brži od uobičajenog. Eto, to su tri osnovna mehanizma nastanka CME (koronalnog izbacivanja mase iliti prostije Sunčeve erupcije).

Šta se dešava kad materija prilikom eksplozije nema dovoljnu brzinu da napusti Sunce? Nastaje prominencija, jedna vrsta oblaka hladne plazme u vreloj koroni; zašto hladne - zato što je to otkinuti deo hladne Sunčeve površine. Prominencija može postojati više dana ili čak meseci i lagano lebdeti oko Sunca, a prečnik prominencije može ići od nekoliko hiljada kilometara do otprilike prečnika celog Sunca.

Ok, materija je ipak napustila Sunce i kreće se izvesnom brzinom tačno ka Zemlji. Tipično pitanje koje se postavlja u američkim filmovima je "koliko još vremena imamo?"
To zavisi od brzine koja je prosečno oko 500km/sec. Obično imamo od 12h do tri meseca ali najčešće to bude 3-4 dana.


Šta se tačno dešava kad ta materija udari u Zemlju - neki drugi put. Pošto je 17. marta bila najavljena geomagnetska oluja isplanirao sam da odem na tamnu lokaciju i pokušam nešto da snimim. Znalo se da su male šanse da se ovo vidi sa 44 stepeni ali se mogla detektovati crvenkasta svetlost na severnom horizontu iz Slovenije, Hrvatske i Mađarske. Očekivao sam da ću možda i ja imati sreće...

Kao prvo trebalo je naći lokaciju, ali takvu da je na malo većoj nadmorskoj visini, da je tamna i da je malo severnije ako može. Takođe apsolutno esencijalno bi bilo izbeći svetlosno zagađenje u liniji prema severu. Zbog ovog zadnjeg sam odmah precrtao Šumadiju i celu centralnu Srbiju - Beograd je tačno na severu i stotinak kilometara vazdušne linije je naprosto mala distanca da bi se LP izgubio. Lokacija između Paraćina i Boljevca, Čestobrodica bi bila dobra jer je severno od nje masiv Homolja, praktično nenastanjenih stotinak kilometara, pa preko Dunava Banat (koji nije Las Vegas) itd. Međutim, Čestobrodica je relativno južno a da bih povećao šanse da ulovim vrhove aurore trebao mi je svaki metar prema severu. Takođe južni Kučaj je dosta nizak ali i dalje viši od Čestobrodice pa bi možda i to zaklanjalo koji stepen severnog neba.
Izbor je pao na lokaciju između Despotovca i planine Beljanice. Već u samom Despotovcu sam primetio izuzetno jake udare vetra koga u 20km jugozapadnoj Jagodini nije bilo. Kad sam stigao na samo mesto shvatio sam da izuzetno jaki udari košave prosto zapljuskuju ceo taj masiv i da postoji anticiklon u istočnoj Evropi. Ovo je bitno ne toliko zbog najjačeg i najtežeg potrebnog tripoda već zbog činjenice da se košava, poskakujući preko okolnih planina, pretvara u tanke oblake. Drugim rečima, u celoj Srbiji je bilo vedro izuzev tamo gde sam ja bio, i još jednom se pokazalo da poznavanje meteorologije nikad nije dovoljno. Nije dovoljno promoliti glavu kroz prozor i reći "super, odoh ja, vedro je."

Šta da se radi, kad sam već tamo snimiću bar neki startrails. Tako ovde vidite fotku koja je kompozit sastavljen od 15 trominutnih snimaka. Prilikom obrade sam malo naglasio tu crvenu boju u želji da se aurora pokaže ako je igde ima, ali nisam bio te sreće, dobio sam samo crvenkaste oblake. Najjača oluja zadnjih 10-15 godina je upravo prošla a mene su prešli oblaci.

Коментари