POGLED IZ DOLINE

Naprosto sam morao to da uradim: pogled na izlazeća sazvežđa iz male levačko-šumadijske doline nekog potoka je nešto što sam odavno planirao. Pritom taj teren je bukvalno stvoren za ljubitelje pejzaža:


Između 13. i 14. decembra je vrhunac meteorskog roja Geminida; to je poznata stvar. Njihov roditelj je asteroid 3200 Phaeton, petokilometarska gromada koja u perihelu prilazi Suncu tako blizu da temperatura na njemu prelazi hiljadu Kelvina. Tom prilikom on razvija gejzire gasova i emituje mali repić na osnovu koga bi se mogao svrstati i u komete. Pa šta je, onda, Feton?
Odgovor glasi - nešto između. Feton je prototip "kamenite komete" a u međuvremenu je otkriveno još dosta takvih nebeskih tela takoreći prelaznog tipa.

Međutim, ja tamo nisam došao da bih snimao Geminide. Svaka čast Geminidima, za samo par minuta su uspeli ono što drugim meteorskim rojevima dosad nije polazilo za rukom - video sam ih desetak. Nije mogao da prođe minut a da ne proleti barem jedan, a pritom su bili umerene brzine.

Rekoh, došao sam da snimim nešto drugo.


Izlazeći Orion nije baš laka meta ako hoćete da snimate sa tripoda. I pritom hoćete uvećanje, tj pedeseticu na kropu. Nebo na ovom (malom ali ipak primetnom) uvećanju veoma brzo rotira pa nikakve duže ekspozicije ne dolaze u obzir. Snimio sam i sklopio deset snimka po 10sec; f2.8 i ISO1600. Za stakiranje je poslužio DSS i odmah sam primetio da dark-frejm koji sam snimio da bi se kasnije oduzeo šum - uopšte ne radi svoj posao kako treba, već uvodi šum i bending.
Logično je da je tako; aparat je iz auta (na sobnoj temperaturi) momentalno stavljen u pogon dok je narednih minuta temperatura senzora lagano padala na ambijentalnu, a napolju je bilo lagani mraz. Naravno da sa takvim promenama temperature nema govora o nekom preciznom anuliranju šuma oduzimanjem.

Napustio sam, dakle, dark frejm. Odavno već dobijam bolje rezultate kad isključim automatsko oduzimanje i kad ni sam ne oduzmem u obradi dark-frejm. Na teleskopu je druga priča: sve se radi natenane, precizno i polako... Ovde su sekunde odlučivale jer je Orion zaista brzo odskakao iznad brda.


Sledeći snimak je nastao Tamronom na 17mm, sklopljeno je 9x30sec, svi ostali parametri isti. Takođe nebo složeno u DSS a zemlja u Photoshopu. Jedino je u obradi malo dodat blur layer da napravi dreamy atmosferu. Možda preterano ali meni simpatično... Stvar ukusa.

Ko bude malo pomnije analizirao ove dve slike primetiće na prvoj naznaku Flame nebule, kao i Kalifornije na drugoj (gore levo). Za nemodifikovani 40d i kratke ekspozicije - odlično.

I koliko god zimski Mlečni Put bio interesantan, naprosto je uvek Pepeljuga u donosu na letnji deo Mlečnog Puta. Koliko to deluje različito videćete na sledećem snimku; uporedite to sa prethodnim.


Još ako vam kažem da je ovo 5x30sec, a prethodna 9x30sec, skoro pa duplo duže izlaganje... Jasno je koliko je letnji Mlečni Put zapravo fascinantan. Ni na jednoj slici, btw, nije se uhvatio nikakav meteor.

Ovde su mi sad bile interesantne dve stvari. Prva je kako obraditi širokougaone slike, tj. stakirati više njih u jednu? Normalno je da se ovde javlja rotacija polja i da je ona nejednaka, ali to rešiti u PS-u deluje veoma teško. Evo kako to rešavam:
Selektovao sam celu sliku i desni taster > free transform. Izmestio sam centralnu tačku odnosno težište oko kog se vrši rotacija, pomerio sam tamo negde gde bi otprilike bila Severnjača. Ovo je u suštini najbitniji trik. Nakon toga se treba pobrinuti da se dva sloja koje stakiramo mogu videti - gornji sloj mora da ima transparenciju podešenu na oko 50%. Onda se rotira jedan sloj, ja npr odaberem gornji, i to tačno onoliko koliko treba da se zvezde preklope. Ovo obično znači veoma malo; zato su poželjne osobine Čak Norisa - precizan miš dovoljne rezolucije i precizna ruka.
Skoro nikad ovo ne uspe iz prve, pa je potrebno zumirati centar kadra i pomoću move tool  strelice malo pomeriti jedan sloj u adekvatnu stranu. Zatim ponovo pokušati rotaciju jer se pritom rubne zvezde opet pomere u neki drugi pravac... i tako nekoliko puta. Ovo je zapravo veština pravljenja kompromisa jer su širokougaoni objektivi, naročito zumovi kao Tamron 17-50 prepuni kojekakvih distorzija koje su veoma neravnomerno raspoređene i samim tim jako teške za anuliranje.
Kad ovo sve uradite sa onoliko slojeva koliko imate snimaka (u mom slučaju pet) potrebno je podesiti transparenciju svakog sloja ponaosob. Ja sam stavio da to bude 100/5=20%, blending mode screen. Na kraju svega layer > flatten image.

 Ovako stakiranu sliku možemo dodatno da obrađujemo na sve moguće načine, bitno je da ona može mnogo više torture da izdrži nego jedna jedina slika od pola minuta. Šuma će biti manje a dinamičkog raspona više. A da li će i zvezda biti više?

To je druga stvar oko koje sam razmišljao i istraživao... Da li veća apertura znači više zvezda ili broj zvezda zavisi samo od ISO/dužine ekspozicije, tj od sakupljenog signala?
Knjige kažu da granična magnituda zavisi samo od aperture teleskopa, odnosno optičkog sistema. Da vidimo graničnu magnitudu Canona 50 EF 1.8 pritvorenog na 2.8:


Odabrao sam isečak u blizini centra kadra u originalnoj rezoluciji, uvećao ga 2.5 puta i najveća zvezda ovde je Eta Orionis (Flamsteed: 28 Orion), njen sjaj je uveliko u domašaju ljudskog oka - 3.56mag. Označen je položaj jedne sićušne zvezdice koja je na samoj granici detekcije i to je magnituda 11.12 (Tycho 2). Još desetak zvezdica sam proverio sličnog sjaja i sve su više-manje tu; zna se da ogroman procenat svih zvezda čine promenljive pa i to utiče. Drugim rečima nalazio sam sasvim normalne oscilacije u sjaju od npr magnitudu-dve; ako je reč o graničnim vrednostima za detekciju onda je jedna maginuta velika razlika, tačnije razlika između vidljive i nevidljive zvezde.

Po mojoj subjektivnoj proceni granica objektiva Canon 50 na f2.8 je magnituda između 12 i 13. Impresivno za instrument aperture jedva 18mm! Drugim rečima, teleskop reflektor 150/750 ima istu ili malo bolju mogućnost vizuelne detekcije granične magnitude u odnosu na ovo malo parče plastike i stakla.

A Tamron? On na 17mm žižne daljine i širom otvoren ima aperturu od tačno 6mm.
Na slici je isečak sa 17mm slike br 2 odozgo; u pitanju su Hijade i to uvećane 2.5 puta u odnosu na originalnu rezoluciju. Za čudan oblik i boje zvezda se pobrinuo DSS, nema veze, označen je položaj dve male zvezdice koje se jedva naziru.


Njihov sjaj je 10.84 i 10.63mag, zaista neverovatno za staklo prečnika 6mm! Međutim, ovo je rekord. Većina najmanjih zvezdica ne prelazi magnitudu 10.5 pa mislim da je to realna vrednost za Tamron 17-50 na 17mm. Za isti objektiv ali na 50mm bi granična vrednost bila slična kao za Canon EF 50 1.8, čak i ako uključimo famozni T-stop.

Zaključak: granična magnituda zavisi isključivo od aperture instrumenta. Dobro, tako knjige i kažu ali je interesantno da znam koliko odokativno može da se ide duboko u svemir.

Коментари