DETELINA SA TRI LISTA

Neko zna a neko ne zna da Saturn trenutno gostuje u predelu Mlečnog Puta. Gigantska zvezda prve prividne magnitude (tačnije 0.92mag) je smeštena u sazvežđu Ophiuchus (Zmijonoša) i odličan je reper za traganje dvogledom po prostranstvima južnog neba.
Tako sam i počeo - dvogledom po Mlečnom Putu. Gomila svetlijih i tamnijih mutnih mrljica se pojavljivala a najlakše je bilo naći dve mrljice otprilike jedno vidno polje dvogleda levo od Saturna. Svetlija mrljica je bila gore i sastavljena od sitnih zvezdica; dole je bila tamnija mrljica ali upadljivo veće površine. Odlučio sam da snimam ono što mi bude najinteresantnije u dvogledu i odluka je pala u sekundi.
Snimak je nastao na 390 metara nadmorske visine i ako se uporedi sa ovim snimkom koji je snimljen iz ravnice, a koji ima duplo duže vreme izlaganja - razlika je ipak očigledna. U korist planine, naravno.

Nakon 29 snimljenih frejmova po pola minuta Mesec je oko ponoći izašao i to je označilo kraj snimanja. Na ovom snimku levo je sever.


Dana (ili preciznije noći) 5. juna 1764.godine je Charles Messier otkrio oba ova objekta. Otvoreno zvezdano jato levo je dobilo oznaku M21 a maglina desno M20. Istini za volju, od magline u dvogledu i manjem teleskopu skoro ni traga ni glasa; vidi se malo otvoreno jato i blage naznake rasvetljenja ali bez mnogo detalja - a naročito bez boje.
Vlasnici reflektora srednjeg kalibra, recimo oko 200mm, mogli bi da imaju ovakvu sliku na malom uvećanju:


Sa tamnijih lokacija se može videti pukotina u strukturi magline, ali to nije tako lako - na našim prostorima M20 ne prelazi 23 stepena visine u najvišoj tački, tako da je gledanje kroz debele slojeve atmosfere odličan način da se izgubi kontrast, zvezde u prečniku malo porastu i sveukupno da se izgubi na prečniku sitnijih detalja.

Jato koje se nalazi iznad magline (u ovom slučaju levo od nje) je, već je rečeno, M21. Radi se o izuzetno mladom otvorenom jatu (4.6 miliona godina, naspram 100 miliona godina starosti Plejada) koje je sastavljeno iz 57 gusto zbijenih zvezda. Najsvetlije su plavi giganti, što se i uočava ako napravimo animaciju od plavog i crvenog kanala:


Ovde se primećuje da najsjajnije zvezde jata čine plave zvezde dok je dosta pozadinskih zvezda koje se vide u crvenom kanalu. To je i razumljivo obzirom na ekstinkciju oko centra Mlečnog Puta, a i obzirom na visinu prilikom snimanja od bednih dvadesetak stepeni nad horizontom.

Sve između 2000 i 4250 svetlosnih godina se navodi kao udaljenost M21 od nas. Interesantno je da se udaljenost do magline u komšiluku, M20, takođe različito navodi - ali niko nije mišljenja da su M20 i M21 na istoj udaljenosti.
Takođe treba navesti i da je ovo veoma malo jato. Prečnik iznosi petnaestak svetlosnih godina, što za pedeset-šezdeset zvezda nije mnogo - jato je gusto napakovano, iako morfologiji i nastanku spada u otvorena zvezdana jata.

Sledeći objekat ima malo kompleksniju strukturu. Strogo gledano, maglina Trifid liči na detelinu sa tri lista ali je u praksi sastavljena iz četiri objekata: otvorenog jata, emisione magline, refleksione magline i tamne magline. Isečak u originalnoj rezoluciji:


Otvoreno jato se u praksi mnogo lakše nazire vizuelno nego fotografski. Čak je i sam Messier ovaj objekat opisao kao relativno nezanimljivo jato koje je utopljeno u slabo izraženu pozadinsku maglinu. Ništa nije tako neugledno vizuelno, a tako spektakularno fotografski kao M20!

Pošto je tamni molekularni oblak počeo da se kondenzuje u pojedinačne zvezde, zvezdani sjaj u UV spektru je izazvao jonizaciju oblaka. Budući da se najveći deo molekularnog oblaka sastoji iz vodonika, jonizacija će izazvati emisiju tamnocrvene svetlosti na 656.5nm frekvencije i mi to vidimo kao emisionu maglinu. To praktično znači da ovaj gas samostalno svetli, odnosno emituje fotone na osnovu sopstvene jonizacije od strane mladih vrelih zvezda.

S druge strane plavi deo magline je nešto sasvim drugo, taj gas nije jonizovan već je neutralan. Samim tim gas jednostavno odbija zračenje mladih zvezda i nema osobinu da samostalno emituje svetlost - ovde je u pitanju rasejanje. U principu refleksione magline najvećim delom nisu reflektujući gas već pre svega prašina i krupnije čestice, ali princip je potpuno isti kao i činjenica da je na Zemlji nebo u podne plavo upravo zbog rasejanja. Rasejanje je najjače u plavom delu spektra i zato su te magline plave. I još nešto: refleksione magline po pravilu prate mlada otvorena jata čije superluminozne zvezde nemaju problem da obasjavaju čitave tamne molekularne oblake. Dakle, gde imate plavu maglinu - nepisano je pravilo da se tu u okolini rađaju mlade zvezde.

Pukotine u strukturi emisione magline su tamne magline i smatra se da imaju taj oblik pre svega zbog činjenice da se u maglini Trifid veoma često dešavaju eksplozije supernova. Te eksplozije onda svojim udarnim talasom utiču na pravac prostiranja i strukturu tamnih maglina koje se nalaze ispred emisione magline.

Da treba sad da izaberem i da se kladim gde će se najverovatnije i najskorije u našoj galaksiji desiti eksplozija supernove, odabrao bih maglinu Trifid. Ima na nebu nekoliko nestabilnih zvezda giganata za koje sve ukazuje da su pred terminalnom eksplozijom, ali to su pojedinačne zvezde a Trifid krije u sebi gomilu jako nestabilnih mladih giganata. U tom slučaju bi detelina mogla, što sad nije slučaj, u nekoliko sekundi da postane jako interesantan vizuelni objekat. Čak i za one koji nemaju teleskop.

Коментари